
Šta je socijalna anksioznost?
Kod osoba koje pate od ovog psihičkog poremećaja, anksioznost je prisutna u socijalnim situacijama, i praćena je iracionalnim strahom od negativne procene drugih ljudi. Najčešće počinje u periodu adolescencije, i javlja se u socijalnom okruženju, odnosno u javnosti.
Osoba se plaši da će biti ismejana, ponižena, iskritikovana, da će u nečemu pogrešiti, obrukati se, ispasti smešna i glupa, i zbog toga biti odbačena. Iz tog razloga se socijalne situacije izbegavaju, što je ključna odlika ovog poremećaja.
Socijalna fobija (socijalna anksioznost) može biti generalizovana, odnosno usmerena na sve socijalne situacije, ili fokalnog oblika, odnosno ograničena na samo određene situacije u socijalnom kontekstu.
U kojim se situacijama može javiti socijalna anksioznost?
Uobičajene situacije u kojima se javlja socijalna anksioznost su:
javni nastup
telefoniranje
upoznavanje novih osoba
razgovor sa nepoznatom osobom
razgovor sa ljudima od 'autoriteta'
korišćenje javnog toaleta
pisanje pred drugim ljudima
konzumiranje hrane i pića u prisustvu drugih ljudi
vožnja
sastanak sa potencijalnim partnerom
Socijalna anksioznost - simptomi
Pored intenzivnog straha, prisutni su i simptomi kao što su:
tahikardija,
znojenje,
crvenjenje,
drhtavica,
otežan govor,
mučnina,
nestabilnost itd.
U osnovi socijalne fobije nalazi se nedostatak samopoštovanja, nesigurnost, nisko samovrednovanje i kritičan stav prema sebi i drugima. Ove osobe su veoma osetljive na mišljenje drugih ljudi, teško podnose kritiku i izuzetno su ranjive. Njihova slika o sebi nije celovita i stabilna, pa se vrlo lako može narušiti. Pored toga što se osećaju uplašeno, često je prisutno i osećanje krivice, inferiornosti, neadekvatnosti i stida.
Uzroci i psihodinamika socijalne anksioznosti
Ambivalentna (suprotstavljena) osećanja mogu biti u korenu socijalne anksioznosti. Kada su osobi potrebni drugi ljudi da bi održala psihičku stabilnost, javlja se strah od procene, ali i mržnja prema ‘’procenitelju’’ što dodatno može pojačati strah. Osobe koje su ambivalentne imaju poteškoća u donošenju odluka, pa neretko očekuju da im drugi kažu šta je tačno potrebno da urade. Često se stiče utisak da su tolerantne, spremne na kompromis i dogovor. Deluju altruistično, jer zanemaruju svoje želje i potrebe zbog drugih. Ovakvo ponašanje je prisutno zbog straha da se suprotstave, jer to može dovesti do konflikta. Agresija koja se oseća prema drugima se potiskuje, a neretko i projektuje u druge, zbog čega socijalna fobija može biti udružena sa paranoidnim idejama (da ih neko posmatra, mrzi, želi da im napakosti).

U srži socijalne fobije nalazi se osećanje stida, i strah od samog sebe. Do ovoga dolazi zbog patološke strukture Superega. Superego ili Nad Ja, najjednostavnije možemo opisati kao onaj deo ličnosti u kome su smešteni naši ego ideali, pravila, unutrašnji zakoni, sistem vrednosti i moralna uverenja. Ovaj deo ličnosti se formira u relaciji sa drugima, odnosno kroz odnos sa primarnim figurama (roditeljima ili starateljima). Relacije sa značajnim figurama se internalizuju, odnosno pounutruju, i na taj način se formira superego. Isto tako je značajan i odnos među siblinzima (braća i sestre), sa vršnjacima i osobama od autoriteta. Sadržaj superega se projektuje u druge, pa se iz tog razloga od drugih očekuje da mogu da ih procene upravo onako kako i oni sami sebe doživljavaju – neadekvatno.
Sada kada smo razumeli kako se osećaju osobe sa socijalnom fobijom, lakše je razumeti i njihovo inhibirano ponašanje. Ali upravo taj vid ponašanja okolina tumači kao njihovu nezainteresovanost, pa prestaju da im prilaze i odustaju od uspostavljanja kontakta, što oni tumače kao odbacivanje.
Ljudi koji pate od socijalne fobije su ljudi željni kontakta i bliskosti s drugima, ali ne mogu da ga uspostave, jer ih sama pomisao na bliskost plaši.
Kako prevazići socijalnu anksioznost?
U psihoterapiji cilj je da se simptomi smanje, da osoba nauči da ih kontroliše i da ovlada socijalnim veštinama. Kada je reč o psihodinamskoj terapiji, fokus nije na promeni iracionalnih uverenja u racionalna i postepeno izlaganje situacijama koje osoba doživljava kao potencijalno opasne, kao što je slučaj u nekim kraćim terapijama, već na restrukturisanju ličnosti. Pod restrukturisanjem ličnosti misli se na otkrivanje i razrešavanje unutrašnjih konflikata, usvajanje novog sistema vrednosti (terapeut ne nameće klijentu svoje vrednosti!), i funkcionalnijeg stila života.
S obzirom na to da je za formiranje ''podloge'' za dalji razvoj ovog poremećaja bio ključan odnos sa drugima, u psihoterapiji se takodje stavlja veliki akcenat na značaj odnosa izmedju psihoterapeuta i klijenta. Jako je važno da psihoterapeut obezbedi atmosferu poverenja i sigurnosti, kako bi klijent mogao da iznosi svoje sadržaje bez bojazni da će biti osuđen ili ismejan. Na ovaj način klijent doživljava korektivno emocionalno iskustvo, što ga postepeno priprema i osnažuje da se kasnije upusti u socijalne relacije.
Otežavajuća okolnost u psihoterapiji je česta sumnjičavost, opreznost i paranoidnost koju klijent ispoljava prema terapeutu, i na taj način onemogućava da sa terapeutom uđe u odnos. Strah od odnosa se javlja zato što klijent sadržaj svog superega projektuje na psihoterapeuta (očekuje da će biti napadnut, iskritikovan, osuđen, ismejan, i pogrešno interpretira ponašanje i pitanja terapeuta). Psihoterapeut treba biti strpljiv, empatičan, autentičan i bez ikakvih očekivanja prema klijentu (kada osoba sa socijalnom fobijom oseti da se nešto od nje očekuje, ima potrebu da udovolji očekivanjima, ali ujedno i strah da u tome neće uspeti).
Da bi se dijagnostifikovala socijalna fobija, neophodno je da se anksioznost javlja isključivo u socijalnim situacijama, da izbegavanje potencijalno ugrožavajućih situacija bude dominantna odlika u ponašanju, i da je anksioznost praćena vegetativnim znacima poput ubrzanog rada srca, plitkog disanja, preznojavanja, drhtanja i sl. Često je udružena sa drugim mentalnim poremećajima, kao što su depresija, agorafobija, alkoholizam, bolesti zavisnosti, a može ukazivati i na izbegavajući poremećaj ličnosti.
Ovaj tekst nije namenjen u dijagnostičke i terapijske svrhe, pa ukoliko sumnjate da patite od socijalne fobije obratite se stručnom licu za pomoć. U tretmanu socijalne fobije, predlaže se kombinacija psihofarmakoterapije u kombinaciji sa psihoterapijom.
Jelena Đurić,
psiholog i psihoterapeut