Naš unutrašnji govor, način na koji se sebi obraćamo nastaje kroz značajne odnose, odnosno kroz pounutravanje tih stilova komunikacije. Ako malo bolje obratite pažnju na to kako se sebi obraćate, kojim tonom, kojim rečima, možda ćete primetiti da vas to podseća na nekog. Najčešće podseća na roditelje. Ali, boja tih ''glasova'' u našoj glavi je jednim delom obojena našim emocionalnim doživljajem koji smo imali u tom odnosu.
Dakle, naše unutrašnje mame i tate, kao i drugi nama značajni ljudi, nisu zapravo takvi, već je reč o našim predstavama i na terapiji se puno pažnje posvećuje boljem razumevanju tih predstava, ne bi li se na kraju došlo do boljeg razumevanja sebe i drugih, i spontanijeg, opuštenijeg i autentičnijeg funkcionisanja.
Kao što se pounutruju stilovi komunikacije, i uopšte način odnošenja prema sebi samom, tako se u nekom trenutku na psihoterapiji pounutri i terapijski odnos, odnosno klijent počinje da preuzima terapijske funkcije i da ih vrši sam. Drugim rečima, postaje samostalan, ume da se osloni na sebe, da sebe umiri, ohrabri, poneguje. Sad se setih reči profesorke Nevene Čalovske, "Cilj roditeljstva je odgojiti i odvojiti". Tako bi roditeljstvo trebalo da funkcioniše, ali kao i uvek, tu je puno ometajućih faktora, pa neretko čovek mora sam o sebi da se pobrine, i izgradi svoje unutrašnje ostrvce sigurnosti s kog se može lako upustiti u istraživanje sveta, znajući da nije sam, da ima svoju sigurnu bazu u koju može da se vrati.
Kakav je vaš unutrašnji govor? Kako vi razgovarate sami sa sobom, kako se pohvaljujete, kritikujete, umirujete? Da li biste nešto menjali?
Budite nežni prema sebi. A poruke, koje ste dobijali i koje sad sami sebi upućujete, preispitajte.
Jelena Djurić,
psiholog i psihoterapeut